Šesti dan vožnje 1.6.2016. (Bardača – Brod)
Noći uz vodu nekako prolaze brže. Voda smiruje, opušta, relaksira. Često zaboravimo da smo dio prirode, a kad se podsjetimo bude nam drago.
Buđenje sa prvim zrakama sunca, kuha se kava na plinskom kuhalu.
Kava se pije iz dostupnih posuda – jedna šalica, jedna plastična čaša, tri pleh tanjura. Neki nisu pozorno čitali naputak što ponijeti od opreme pa su se zabrinuli, no ionako sve dijelimo ovih dana.
Kad su se svi nekako razbudili, iz Banje Luke stižu Nataša Crnković i Viktor Bjelić članovi Centra za životnu sredinu, koji nam donose sve moguće vrste pite pečene ispod sača (peke): burek, sirnica, krompiruša, zeljanica, sjeckani burek, tikvica. Zalijevamo ih sa jogurtom.
Poslije doručka Nataša i Viktor nas upoznaju sa kompleksom Bardača te radom njihove organizacije, trudu i zalaganju koje ulažu za bolje sutra.
Tihomir mijenja žicu na stražnjem kotaču koja je sinoć pukla (pametniji popušta).
Antoine je prvi spreman i čeka polazak. Učimo ga načinu ophođenja sa ljudima, običajima, načinom života, brzini života i problemima… Više o tome kako on doživljava nas i njegov put od Zagreba prema Iranu, pratite na ovom linku: https://cyclingtopersia.wordpress.com/
Napuštamo, nažalost devastiranu i skoro uništenu Bardaču, na kratki doručak, čaj i kavu u sinoćnjem restoranu. One pite su bile meza, da ne bi bilo zabune.
Dan kao i prethodni, red sunca, red oblaka, vjetar u leđa, vrućina je neizostavna, a hladovinu još i negdje ulovimo.
Valjamo kilometre poput valova, Sava je skriveni suputnik koji nas polako prati.
Stajemo na pauzu kod napuštene benzinske stanice i usput čekamo da nas zaobiđu mrgudni, crni oblaci. U odmoru i priči nam se iznenada priključuje kravosas/blavor, prolazeći pored nas svojim poslom.
U mjestu Dubočac, skrećemo sa glavnog puta, pokušavajući izbjeći uspon preko Motajice i voziti uz Savu. Nažalost jedno su želje, drugo je stvarnost. Put uz Savu postoji, ali ga od rata nitko ne koristi, te je zapušten, zarastao i neprohodan. Hvatamo se Motajice junački i odlučujemo se za opciju “B”. Na vrhu Motajice ponovo skrećemo lijevo prema Savi i tražimo put za mjesto Koraće, upornost na djelu. Makadam smo našli, malo se previše spustili udesno i došli do slijepog crijeva, uništenog još jednog puta. Susrećemo stariji par koji tu živi i pčelare koji nas upućuju u pravom smjeru.
Boštjana bode pčela u vrat, pčelar mu iz auta daje tabletu za alergiju i preventivno čekamo da li će biti loše reakcije organizma. Sve je u redu, nastavljamo nizbrdo. Ipak je slovenac otporan ili ga je teta pčela poštedjela ovoga puta vidjevši da nije „domaći“.
Nažalost, kuće su porušene, spaljene, napuštene tijekom rata i stvaraju otužnu sliku. Tek ispred poneke kuće vidimo tragove života, cvijeće u saksijama i dvorištu, pokošena trava i ono što fali tim ljudima su komšije sa kojima bi popili kafu i podijelili ono što imaju. Tom cijelom tužnom ugođaju, natpisi “MINE” samo pogoršavaju osjećaj tjeskobe.
Zar druženje i prijateljstva nisu ljepša od ratovanja?!
Spuštamo se u Koraće, ponovo na asfaltu, Brod je desetak kilometara ispred nas. Skratili smo dosta puta i izbjegli saobraćajnu gužvu na magistrali koja ide preko Dervente.
Smještamo se u prekrasne apartmane M&M. Topli tuš godi. Tražimo ćevapdžinicu da Antoine (Antonio od milja) prvi put proba ćevape. Sladoled i kolači za kraj dana. Energije je ostalo samo do povratka u apartmane.